Hrvatski vožd Milorad Dodik
I tome slično

"Danas", 29.03.2011.

Otvoreno pismo osmorice hrvatskih (BH) intelektualaca tzv. građanske provenijencije, od kojih su najmanje trojica veoma znani (Jergović, Lasić, Lovrenović) i ovdašnjem književno-političko-publicističkom auditorijumu, uzburkalo je Sarajevo i Mostar, skoro kao Beograd prošlonedeljni glas Čede Jovanovića protiv NATO agresije na Libiju, na jednoj, i izrazi naročitog uvažavanja Vladimiru Vladimiroviču, na drugoj strani.

Osmorka koja je, do pre neki dan, baš držala do sopstvenog deklarativnog građanstva, samo retko ga poštakujući salonskim hrvatstvom, bila je isprovocirana porukom izvesnog fra Luke Markešića, predsednika Hrvatskog narodnog vijeća, koji je svima Hrvatima (dakle, ogromnoj većini) "kojima se ne sviđa ovakva BiH", poručio "neka odu iz nje".

A sve je nekako leglo baš za vikend kad se, kao kec na deset, političkom Neretvom razložio aklamativni usklik - Milorada Dodika za hrvatskog vožda!

Ona pretnja, doduše, već je, u jednoj drugačijoj formi i s druge adrese (Haris Silajdžić, dok je još bio neko ko se pita), bila upućivana i bosanskim Srbima koji isto, jelte, ako im se država Bosna ne sviđa, treba da idu iz nje, ali sa sobom mogu da ponesu zemlje samo koliko na sopstvenim opancima.

Toliko o putovanjima, no je ovde tema, višak ljubavi, suficit mržnje, manjak razuma i deficit zdrave pameti.

Mi matorci se svakako sećamo, ali mlad čitalac i ne mora: Amerikanci su, 1993, smislili tzv. Vašingtonski sporazum, s ograničenim ciljem da zaustave rat između Muslimana i Hrvata u Bosni, i da, od dojučerašnjih ljutih neprijatelja, stvore ratnu koaliciju protiv tamošnjih Srba. Ratni cilj je postignut, ali se jedno nedonošče, ono hrvatsko, u toj bešici nazvanoj Federacija BiH, od samog rođenja, osećalo pretesno.

Dejton je, 1995, zacementirao stanje: Srbi su dobili svoj zaseban entitet, Federacija je, manje-više, postala uži bošnjački zavičaj, a Hrvati su se, kao "svoj na svome", osećali tek na pedlju zapadnohercegovačkog krša.

"Država na silu", BiH kao zadužbina svetskih moćnika, imala je da profunkciniše po svaku cenu. Obrazac je bio vrlo jednostavan: Srbi su, privremeno, ostavljeni na miru, a najmalobrojniji narod u BiH žrtvovan je na oltar tzv. građanske države. U kojoj su, po pravilu, najgrađanskiji građani iz reda onog naroda koji je najbrojniji. Uostalom, po istoj formuli raspala se i bivša SFRJ, baš onog trenutka kada su na dnevni red došli višestranački izbori na celoj njenoj teritoriji.

U oktobru 1990, rahmetli Alija Izetbegović mi je, u diktafon, ovako izdiktirao svoje viđenje budućnosti BiH:

"Naše opredeljenje je poznato - Jugoslavija, ali jedna - rekonstruisana Jugoslavija. Ali, mi smo apsolutno protiv toga da se delovi naroda ili pojedine opštine na referendumu opredeljuju gde će u budućnosti da žive. Oko Bosne nema pogodbe..."

Od tada se baš ništa nije promenilo. Kao što je većinskim Srbima u počivšoj SFRJ prijao sistem "jedan čovek - jedan glas", tako se danas u tu vrstu građanske multietničnosti kunu, u Bosni većinski, Bošnjaci.

U oba "izvlačenja", Hrvati prolaze loše i zato, dva HDZ-a, dve najuticajnije stranke BH-Hrvata, danas na partnere iz Republike Srpske gledaju kao u slamku spasa, kao u branu tinjajućoj majorizaciji.

Zato je izbor organa vlasti u Federaciji, a u drugoj fazi i na centralnom nivou BiH, od egzistencijalne važnosti za tamošnje Hrvate. U borbi protiv razgradnje "hrvatskog elementa", u kojoj im se pokušava nametnuti novi "BH patriotizam" ili "bosanska domovinska orijentacija", BH Hrvati su uzvratili novom nacionalnom homogenizacijom.

Po prvi put, posle 18 godina, na hrvatskom političkom stolu je i - zahtev za formiranje, trećeg, hrvatskog entiteta u BiH.

Visoki predstavnik Valentin Incko, kao i njegovi prethodnici, kad god je posezao za "bonskim ovlašćenjima", tj. uzimao u ruke topuzinu, činio je to, po pravilu, ili na štetu Srba i ili na štetu Hrvata.

Juče je, suspendujući odluke Centralne izborne komisije koja je ocenila da je formiranje vlasti u Federaciji, mimo volje Hrvata, nelegitimno - ciljajući Dragana Čovića i Božu Ljubića, opet imao na umu i njihovog patrona Milorada Dodika.

No, da je tu zaista iskrene želje da se kakva-takva BiH sačuva u nekom državotvornom smislu, samozvana međunarodna zajednica, oličena u Visokom predstavniku, za početak bi ispoštovala konstitutivna akta koja je toj Bosni sama naturila. Jer, Bosna može da opstane jedino kao plod kompromisa, unutrašnjeg dogovora sva tri naroda, u kome svako dobija nešto, a niko ne dobija sve. Ovako, sve izgleda kao veliko licemerje, u kome najviše štete ima zapravo narod koji je formalno naglasnije protežiran.