Sami svoji neprijatelji

"Politika", 05.11.2010.

 

Kad god neko nanovo otvori, preraubovanu temu o potrebi pospešenja imidža Srbije u svetu, meni na um padne savet iz jednog od priručnika za obaveštajce CIA:

"... Koristite ne samo svoje plaćene doušnike, već i one koji nesvesno, iz naivnosti, priprostote ili uverenja, besplatno, obavljaju za vas vrlo korisne poslove, bilo doušničke, bilo u medijima."

Jedino u Srba, političari, čim prekorače granicu svoje zemlje, istog trena, pod međunarodnim reflektorima, počnu da se međusobno optužuju i ocrnjuju, pljuju i cinkare, tražeći za svoje unutrašnjopolitičke bitke, potporu od, ovih ili onih, stranih prijatelja.

Ni 11 i po godina posle, u ovoj državi nije postignut konsenzus oko toga kako se zove ono što nam se, kao nepogoda, sručilo s neba, u proleće 1999: "NATO agresija" ili "NATO bombardovanje"? Hiperbola i augmentativ ili eufemizam i deminutiv? Crno ili belo?

Politički "mejnstrim" onemi od blagoglagoljanja o "evropskim vrednostima", a, evo, već deceniju, čekamo da nam neko taksativno pojasni koje su to vrline koje Stari kontinet ili Evropsku uniju uzdižu iznad, na primer, ostatka Evrope, dela Skandinavije, Kine, Amerike, Japana ili nekih drugih civilizacija. Umesto toga, naši vlastodršci uzurpirali su to kao tajnu o Svetom Gralu, pa podanicima tumačenje daju samo na kašičicu.

Radikalno proevropski deo javnosti zahteva denacifikaciju Srba. Tradicionalna Srbija još veruje u teoriju globalne urote protiv sebe.

Deo političkih snaga mazohistički prihvata ulogu dželata i spreman je da se izvinjava i izvinjava, stalno i svukud, gde treba i gde ne treba. Drugi pol priznaje samo srpske žrtve.

Srbija je zemlja stereotipa.

Na jednoj strani - poslužiću se Cvijićevom definicijom rajinskog mentaliteta u Srba - "od mnogobrojnih rajinskih osobina, najviše padaju u oči one koje potiču od moralne mimikrije." Poslušnost i "napor roba da se ugodi željama i ukusu gospodara" glavni su činioci ovog duhovnog i društvenog stanja, onomad, ali i na isteku decenije 21. veka.

Pravda će pobediti, jer je istina na srpskoj strani - uveren je drugi hor, spreman da se sopstvenog identiteta dobrovoljno odrekne u korist, recimo, "svetog Istoka".

Ako sam sebe ne poštuješ, ni drugi te neće poštovati, kaže jedna naša poslovica.

Samosvojnost, samopoštovanje nalaže da izvinjenje drugima podrazumeva i očekivanje izvinjenja od tih drugih. Da pružena ruka ne ostane da visi u vazduhu.

Srpska spin artiljerija, s leva i zdesna, zasipa zdravu pamet sopstvenih podanika medijskim floskulama, puneći topove, katkad ubistvenom propagandnom terminologijom i atributima, katkad manevarskom đuladi od barutnog "izvlačenja iz konteksta", "selekcionisanja informacija" ili "traženja alibija".

Ovoj vlasti je svetska ekonomska kriza, na primer, došla kao Božji dar da sakrije sve svoje promašaje. Oni što su najsnažnija politička alternativa, Bože mi oprosti, kao da seire nad udaljavanjem Srbije od Kosova, samo da bi pokazali da su oni, eto, pre dve i po godine bili u pravu, a ne sadašnji režim.

Porazno je po građane ove zemlje da se oni koji telediriguju javno mnenje više ni ne trude da budu, makar, kreativni. Uvereni su da će letargična "bara" progutati svaku udicu.

Zato slušamo neinventivne poštapalice koje se plasiraju s nakanom da postanu stereotipi.

Tipa:

"Građani su dali mandat ovoj proevropskoj vladi".

Netačno: Birači koji su zaokružili SPS, JS, PUPS, glasali su za potpuno drugi matematički zbroj.

"Većina građana je za ulazak u Evropsku uniju."

Možda je kucanje na otvorena vrata, ali: kad je i ko građane pitao "Da li ste za ulazak Srbije bez Kosmeta u EU"?

"Srbija nikada neće priznati Kosovo."

Pa, niko nas neće ni terati da to de iure uradio. Nismo ni Tajvan priznali, a on, i bez nas, postoji.

Nacionalna opozicija, kojoj vlast tepa "palioci ambasada", bi, kovanicom za unutrašnjopolitičku upotrebu "lažna država Kosovo", da povuče jasnu distinkciju od režima. Ovakve nadriduhovitosti ulaze u uho, ali hoće li od toga, pitala bi Gordana Čomić, građani bolje da žive? Neće, osim što će moći da trljaju ruke "stručnjaci" s početka ovog teksta.

Sećate li se "vola na ražnju"? Ta metafora, kao argument da su svi u Srbiji, i vlast i opozicija u Srbiji, "krvavi do lakata", sve do ubistva Zorana Ðinđića, bila je opšte mesto, hipoteza koja se ne dokazuje. Iz prve ruke: bio sam na Palama, sa grupom domaćih i stranih novinara, "na dočeku prvih NATO bombi" bačenih na Srbe, u februaru 1994. Bilo je i noćno skijanje u "Rajskoj dolini" i "vo na ražnju" na Trebeviću. Vola su jeli stranci, a laž o pokojnom premijeru plasirana je iz tzv. građanske, antiratne i ultraevropske Srbije.