Morituri te salutant!
I tome slično

"Danas", 28.02.2017.

 

Dok se, prekjuče, Neprikosnoveni, gromujući iz Toplice, sa ognjišta Koste Pećanca, kako "srpsko srce kuca za srpsko Kosovo", iz razloga predizborne kampanje za izbore koji još nisu bili raspisani, za trenutak, ponovo presvlačio u onog dugačkog radikala - zažalih što nisam našao vremena da, na Poklade, budem u Prokuplju, među onim oduševljenim, spontano, jelte, okupljenim desetinama hiljada građana ispod junačke govornice. Ali, da ne bih ispao saučesnik protucivilizacijskog veleobrta (pogotovo što junački, četiri godine, podnosim Kancelarevu anatemu zbog kritikovanja njegovog, Dačićevog i Tačijevog "Briselskog sporazuma"), da odagnam te antievropske slutnje, setih se da su i mnoge druge Neprikosnovene, je li, kroz povest umele da ponesu emocije i probude im nečistu savest toliko da su, iz istih stopa, jurili kod ispovednika da okaju grehe. Kancelar srpski i cele Srbije nije morao da hita - sveštenstvo mu je bilo uz skute, tu u Toplici, takoreći kao kapilarni glasovi.

Žalim i što nisam otišao na najveću masovku, onu Slobinu na Gazimestanu, kao što mi je i danas krivo što, sa jednim kolegom iz tadašnje "Politike", nisam krenuo vozom "Bratstva i jedinstva" na pokušaj izvoza "događanja naroda", krajem oktobra 1989, u komunističku Ljubljanu. Kapirate? Volim te velike susrete voždova i ostalih autoriteta sa svetinom, kada između ovih prvih i njima "dragog naroda" nema nikakvih posrednika.

Poklopilo mi se da, nedavno, za kratko vreme, stanem ispod tri najeminentnija (ne računam onaj u Veroni sa koga se Ðulijeta jadala Romeu) balkona u Evropi: Firerov, u Minhenu, iz doba njegovog pivničkog (puča i) strančarenja; Čaušeskuov, predsmrtni, na zgradi Opere u Temišvaru i Dučeov, na njegovoj rezidenciji u palati "Venecija", nekadašnjoj mletačkoj ambasadi u Rimu. A ispod balkona našeg Narodnog pozorišta na kome se rodilo Vukovo nedonošče "Svi, svi, svi", i lično sam te subote, 1991, stajao...

Nakon što su ga svi potencijalni rivali prethodno pozdravili rečenicom "Ave, Cezare, pozdravljaju te oni koji će umreti!", Kancelar je, iz Prokuplja, i formalno otvorio sezonu surovog gladijatorskog teatra, u kome se, dole, ispod carske lože, takmaci ne bore da pobede Neprikosnovenog već da ga, ako je ikako moguće, spreče da trijumfuje u prvom krugu. A svaki sanja da baš on bude taj koji će mu, u drugom krugu, izaći na crtu.

Nisu svi gladijatori bili dovedeni u arenu u lancima, dakle, nisu svi bili robovi, bilo je tu i pustolova, bivših vojnika, pa čak i patricija koji su maštali o slavi i velikom novcu. Pre nego što će postati surova zabava za plebs, gladijatorske igre su bile deo pogrebnih ceremonija, jedna vrsta rituala prinošenja ljudske žrtve, jer su Rimljani verovali da ljudska krv čisti duše pokojnika. No, i ovde se vodilo računa o nekoj vrsti "fer-pleja". Prilikom izbora boraca koji se međusovno namdeću, gledalo se da budu sličnih konstitucija i iskustva, a arbitri su kontrolisali poštovanje pravila borbe. „Murmiloni“ i „treksi“su se borili mačem i štitom, „ekvitesi“ su ulazili u arenu na konjima, „dimakeri“ su se borili sa dva mača, a „esaderi“u dvokolicama kao britanski Kelti, „retariji“su od oružja imali samo mrežu i štitnik na levom ramenu i cilj im je bio da mrežom razoružaju protivnika, u suprotnom - ostajali su i bez "oružja" i bez bilo kakve nade...

Naš Kancelar je, kao neki rimski imperatori, poželeo da i sam nastupa u amfiteatru: "Hteli su da me imaju na crti i izlazim im na crtu!" Ali, kao što su Kaligulinim protivnicima delili tupe noževe, a on je imao pravi, tako je i naš Kancelar svojim pravim rivalima, za svaki slučaj, podmetnuo električne zečeve i trojanske konje.