Ko prosu Rosu?
I tome slično

"Danas", 17.01.2017.

 

Posle večnog dr Gebelsa, moj najomiljeniji mešter manipulativne komunikacije, nekadašnje novinarsko piskaralo iz socijalističke "Mladine", potonji premijer "razdružene" Slovenije, a u međuvremnu i vojni i propagandni strateg slovenačkog "trijumfa" 1991. nad golobradom decom iz bivše JNA, neprevaziđeni Janez Janša, ubitačno je pojasnio tajnu "pobede" svojih "zmajčeka" nad jednom od nekada najjačih armija sveta: "Stari kineski mudrac je davno zapisao da sto puta pobediti u stotinu bitaka nije vrhunac znanja, nego je vrhunac znanja pobeda bez borbe!"

Jedan drugi ratni eks-popečitelj popečiteljstva informisanja sa ovih prostora, momak koji već pet godina igra naslovnu rolu u filmu "Dečko koji obećava", takođe se, u poslednje vreme, napadno gnuša rata i svako malo se, a da ga niko ništa i ne pita i to od njega ne traži, zaklinje kako Srbija nikada (više) neće ratovati, kako, eto, da se on pita, Srbija ni vojsku ne bi imala, kako smo mi vojno neutralni i kako, isključivo, "ratujemo" znanjem, kako za "put koji nema alternativu" vojujemo kompjuterima, dizanjem dži-di-pija, spuštanjem penzija i jačanjem "duha protestantske etike" i sve to - u žabokrečini od, dozlagoba lenjog, srpskog nacionalnog kolektiviteta.

S tim što se naš Kancelar, za razliku od negdašnjeg prvog ministra Emone i cele Karantanije, usput, redovno, osim pobeda u ratovima, gnuša i svog nezahvalnog naroda.

No, hajde, de. Pa, i sam Niče, tj. njegov "Zaratustra", govorio je da su danas mali ljudi postali gospodari, a "svi oni propovedaju podavanje, i umerenost, i lukavstvo, i marljivost, i obzir, i jedno dugo "I-tako-dalje" malih kreposti..." I zato ne bi bilo mesta nikakvom zakeranju (zašto bi danas bilo bolje nego u Ničeovo doba?), da ovaj naš Kancelar, kadgod pripreti novim izvanrednim izborima, kao ovoga siječnja što čini, iz istih stopa zaređa, i po više puta na dan, po teretanama i raznim drugim spartanskim spravama za bildovanje bicepsa i tricepsa i ostalim mestima za jačanje glasnih žica.

Prvih dana ove 7525. godine po staroslovenskom (srpskom) kalendaru, svedoci smo, sa glavnog komandnog mesta, napadnog pojačavanja negativne retorike prema Zagrebu, Prištini i delu političkog Sarajeva, na jednoj i, paralelno, još gromoglasnijeg puškaranja prema položajima političkih oponenata u Srbiji, na drugoj strani. Idu izbori! Ali, gromoglasnik nije, što bi bilo za očekivati, vršeći predsednik Republike i, takoreći, novi kandidat koji, za sada, provodadžiše sam za sebe - gromoglasnik je Kancelar lično: onaj fini, lepo vaspitani, pokajnik takoreći, smerni dečko koji "svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napreduje", skoro pa Merkel(ić)!

Znači li to da, ipak, ne razmišlja o uvođenju ustavne monarhije niti da sebe ostavi na mestu faraona, tj. Kancelara, već da je, naprosto, "zrelo" da "prelomi pametno", te da je spreman da baš on bude taj "različak" i ponudi "veru, ljubav, nadu", za razliku od onih tamo što su "svi već unapred pobedili"!? Ako je već odlučio, samo da ga pitam ono što bi ga pitala "izgužvana lica putnika, tamo negde iza onih planina" - ah, da, "voz, pospani voz za Harkov, Gomelj, Lenjingrad", Zvečan, Severna Mitrovica - ko onda prosu Rosu severno od Ibra, kad se već on, Potkancelar i Ekselencija mu, sa sve slabovidim "sestrama karmelićankama" iz tzv. Ustavnog suda Srbije, složiše da, prema genijalnom Briselskom sporazumu iza koga je stao Vizionar lično, - albanska policijska ili vojnička cokula tamo nikada neće kročiti?!