A šta smo im to obećali?
Ovo NAŠE vreme

"Naše novine", 15.06.2013.

 

Delegati Skupštine SAP Kosova – Srbi, Crnogorci, Muslimani, Turci i Romi – njih sedamdesetak (pošto, sem jednog, na sednicu svih veća nisu došli Albanci), juče su burnim aplauzom pozdravili donošenje svoje „Deklaracije povodom ugrožavanja suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Srbije i kršenja političkih prava i ljudskih sloboda“. Njome su zatražili da Skupština SR Srbije odmah donese odluku o raspuštanju Skupštine SAP Kosova. Atmosfera pre početka sednice u Skupštini Kosova bila je napeta i proticala je u iščekivanju da li će se pojaviti delegati albanske narodnosti koji su još prekjuče najavili svoje odsustvo „jer su oni završili posao“... U međuvremenu je stigao teleks iz Skupštine SR Srbije sledeće sadržine: „Na osnovu amandmana 39 tačka 7. na Ustav SR Srbije, donosim ukaz o donošenju Zakona o prestanku rada Skupštine i Izvršnog veća SAP Kosovo. Zoran Sokolović.“... Poslednja rečenica koju je izgovorio predsednik dosadašnje Skupštine Kosova Ðorđe Božović glasila je: „Molim delegate da napuste salu!“ Svi delegati potom su napustili skupštinske prostorije, a služba obezbeđenja zaključala je vrata Skupštine Kosova.

Bio je to deo mog izveštaja (objavljen 6. jula 1990), iz Prištine, odakle sam izveštavao za počivšu „Borbu“. Pošto su, nekoliko dana ranije, „otcepljeni“ albanski delegati kosovske Skupštine usvojili „Deklaraciju o nezavisnosti“, čime je, formalnopravno, i ozvaničen početak teške brakorazvodne parnice između Srba i Albanaca.

Albance su, tog vrelog leta pre 23 godine, zastupali neki, odavno zaboravljeni nacionalkomunisti. Srbe, i onomad i danas, na nesreću, predvodi partija Ivice Dačića. Prisetih se toga prekjuče, dok predsednik Vlade Republike Srbije prima, kao sebi ravnog, u oficijelnu posetu, predsednika nekog internacionalnog udruženja trkača za nogometnom loptom. I taman htedoh da se ugrizem za jezik, zbog malicioznih primisli, kad ono Sep Blater, objasniše blagonaklono režimski mediji, ipak nije našem Velikom veziru „postavljao ultimatume, zahteve, opomene“, što je bilo za očekivati, jelte. Već je – sad mi je mnogo lakše – samo apelovao i „urgirao kod premijera“ da, kad već pristaje na sve i svašta, dozvoli i Fudbalskom savezu Kosova da igra međunarodne utakmice!

Uklopilo mi se to nekako, kao šlag na tortu. Kao intimna dopisnica Jovanče Micića Palme dragoj Nemačkoj: „Svi znaju da smo mi ispunili sva obećanja i sve zahteve koji su pred nas stavljeni...“ Kao mantra koalicionog mu šefa Dačića da je „Srbija ispunila sve uslove“, ma koji da su i ma kakvi da jesu; pa ga, eto, ne zadovoljava „zeleno svetlo jer nije saobraćajac.“ Kao melodrama Prvog do Njega: „Mi dobro znamo šta nam je obećavano i šta nam je govoreno... Ono što smo mi obećavali i govorili, mi smo u potpunosti ispunili. Srbija nije lagala, Srbija je radila... Očekujem datum, Srbija je to zaslužila, Srbija je ispunila sve obaveze, mi očekujemo sada da oni koji su razgovarali sa nama ispune svoje obaveze“.

Ako, uprkos svemu, o Vidovdanu ne budemo proslavili Sveti Datum, već samo primili k znanju utešnog (Dačičevog) Zelenog Velikomučenika, makar ćemo biti čisti pred bogom i narodom: Sve smo učinili, sve smo im dali, podali i rasprodali, a oni nas, opet, neće...