Kosovo ili - tačno znamo šta nećemo

"Politika", 26.03.2010.

 

Tačno znamo šta nećemo, ali ne znamo - ili ne želimo ili se plašimo da kažemo - šta država Srbija hoće na Kosovu?

Tako preovlađujuća javnost danas razume srpsku državnu strategiju za Kosovo.

Koštunica je, pre dva proleća, mahao Akcionim planom, Tadić narodnom umotvorinom "I jare i pare" ("I Kosovo i EU"), a obojica su se krili, i još skrivaju, iza "najvišeg stepena državne tajnosti" rečenog plana, o kome je narod Srbije jedino saznao da "ne predviđa upotrebu sile".

Koštuničini ministri bacili su se onomad u unutrašnjopolitičku propagandu, s ciljem ubeđivanja Srba u činjenicu da je Kosovo srpsko!? Tadićevi spin-doktori, pak, poveli su kampanju relaksiranja NATO javnosti, dajući časnu reč da Srbija nema nameru da se silom odupre nasilnom otimanju dela svoje teritorije. Sve ostalo je srpski politički marketing.

Između redova, ipak, možemo da zaključimo kako je, nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, eks premijer bio za to da tužimo sve zemlje koje su priznale taj jednostrani akt, a predsednik Srbije izabrao eufemizam - povlačenje naših ambasadora "na konsultacije".

Nekadašnji DS i DSS kohabitanti nisu, međutim, demantovali ono što je u formi curenja državne tajne publikovano kao mogući sadržaj prvotnog Akcionog plana: pod jedan, očuvanje života Srba na Kosmetu; pod dva, traženje pravde pred međunarodnim sudovima; pod tri, podizanje borbene gotovosti i, na kraju, organizovanje protesta. Dovoljno načelno za preslobodno tumačenje, pa se, u interpretaciji postkoštuničinog režima, operacionalizacija plana, manje-više, svela na kupovanje vremena do neobavezujućeg mišljenja Međunarodnog suda pravde, te pokazivanje diplomatskih bicepsa maloj Crnoj Gori i nejakom Skoplju, kad već onim jačima od sebe nismo smeli.

Prekjuče je bio dan početka bombardovanja Srbije. Zbog Kosova. A telegrafski raport sa obeležavanja 11-godišnjice, u prisustvu drugog-trećeg čoveka Vlade, te prvog čoveka Jagodine i gradonačelnika Vrta dobre nade, glasio je bukvalno ovako: "Žirafa stara šest meseci, muško, kršteno ime Jovanča, visoka tri metra, u Zoološki vrt dopremljena iz Čikaga avionom preko Luksemburga, cena 45.000 evra, donator MB Gas iz Beograda, finansijski pripomogle i vlade Koštunice i Cvetkovića". Toliko o mestu "najskuplje srpske reči" u ovdašnjoj političkoj agendi.

Kao Nušićev Jovanča Micić, šef srpske diplomatije, gdekod maskiran u maršala, nekad u sariju, katkad ogrnut u trobojku sa zvezdom petokrakom, s lažnim crvenim, onim, jugoslovenskim pasošem, šparta stazama koje je krčio "Haile Selasije, car Afrike i Azije", i na čistom svahiliju, s globusom u ruci i šestarom, objašnjava domaćinima da je Srbija, u stvari, SFRJ koja nikad nije ni napuštala Nesvrstane, a Tadić Titov naslednik na prestolu. Nije augmentativ - tako nekako, tvrde vrlo meritorni izvori, izgleda nemoguća misija neumornog Jeremića u sprečavanju daljeg priznavanja Kosova, odnosno primeni Akcionog plana.

Nije, naravno, sadašnja vlast kriva što je, u bližoj istoriji, bilo isuviše propuštenih šansi za mnogo bolje startne pozicije Beograda u meču za Kosovo. Od Zakona o povraćaju imovine verskim zajednicama (kojim bi i formalnopravno veliki posedi bili vraćeni Srpskoj crkvi na Kosovu), usvojenim još 1991. a koji je ondašnji predsednik odbio da potpiše; preko odbačenih parlamentarnih incijativa za izmeštanje dela državnih institucija na Kosmet, do, verovatno dobitne, formule za Srbe od Štrpca do Knina, "plana Z-4" (koliko Srbima u Krajini - u Hrvatskoj, toliko Albancima na Kosovu - u Srbiji) koji, u prvoj polovini devedesetih, ni albanski lideri nisu eksplicitno odbacivali...

Ali, zvanična Srbija se, ni u vreme bečkih pregovora, ni kasnije, osim što je ponavljala da nikada neće da prizna nezavisnost Kosova - nije izjasnila šta, u stvari, hoće na Kosovu i sa Kosovom.

Da li želi samo državnoprotokolarnu vezu, ali ne i pun suverenitet na Kosovu? Šta Srbija ne sme da dozvoli da joj se otme? Državnu imovinu i privatnu imovinu građana Kosova koji Srbiju priznaju kao svoju državu...?

Čega Srbija može da se odrekne? Teritorije većinski nastanjene Albancima koji ovu državu Srbiju de facto i de iure ne priznaju dve decenije...? Ako da, u zamenu za šta? Ili ni toga?

Šta je minimum srpskih zahteva? Ahtisarijevi pregovori su odavno završeni i građani imaju pravo da znaju šta je ono ispod čega Srbija nije i neće da ide? Je li to srpski entitet u enklavama? Međunarodna zaštita kulturnih, verskih i istorijskih spomenika? Ostanak severa Kosova u sastavu srpske države?

Ima li Srbija neki protivargument u rukavu? Je li to, možda, zahtevanje istih prava za Republiku Srpsku kao što ih je (albansko) Kosovo dobilo od većine zemalja EU?

I tako dalje, i tako dalje. Svako dalje izbegavanje konkretnog odgovora na pitanje šta, zapravo, država Srbija želi na Kosovu, prirodno će osnažiti dva pola srpske politike, političke subjekte koje nemaju dileme povodom ove teme. One koji u kosovskom mitu vide omču oko vrata evropskoj Srbiji i one koji smatraju da bez Kosova nema ni Srbije.